Poziv
U prilogu šaljem pozivnicu za izložbu na kojoj će od 26. lipnja jedna od pet dvorana Nacionalnog centra za književnost (CNL) u Merschu biti posvećena našem sunarodnjaku Jeanu Vodainu. Vidjeti: https://cnl.public.lu/en/agend
Ujedno vas molim da poziv objavite na društvenoj stranici.
Šaljem još par slika sa stranice CNL-a koja se inače nalazi na: https://cnl.public.lu/fr/agend
Evo i članka Marjana Drnovšeka iz časopisa Dve domovini/Two Homelands, ZRC SAZU, posvećenog Loreni, iz 2002. A što znači >bad adn< u naslovu ovog članka? To na tolminskom znači >Budi netko!<. To su riječi njegove majke. To je prenio i na svoje francusko prezime Vodaine (promjenom slova >b< u >v<).
Koliko mi je poznato, nijednom slovenskom umjetniku koji je kreativno bio prisutan (i) u Luksemburgu ovdje nije ukazana tako velika čast.
O njemu ćemo još čuti jer je u pripremi poseban svezak sabranih djela velikog luksemburškog pjesnika Edmonda Duna (prepiska), s kojim je J. Vodaine prijateljevao i dopisivao se.
Hvala unaprijed!
Srdačan pozdrav, Vera Pejovič
O izložbi
Loša reklama: Jean Vodaine
Časopis Dvije domovine
Lorraine, 2002. (enciklopedijska natuknica).
http://www.sistory.si/cdn/publikacije/15001-16000/15059/Dve_domovini_16.pdf
Tolminski muzej; Pilonova galerija u Ajdovščini (ur. Irene Mislej), 2002., 75 str.
Tko je Jean Vodaine? Poznatiji umjetničkim i iseljeničkim krugovima nego široj slovenskoj javnosti i
čak i kao Vitez umjetnosti i književnosti više u francuskim krugovima nego u rodnoj Sloveniji. On je pjesnik
i prevoditelj i izdavač, tiskar i ilustrator, a ponekad i sve te djelatnosti
međusobno isprepliću. No, nije posve nepoznat, o njemu su pisali Primorski dnevnik
(1964), Marijan Tršar u Našim pogledima (1968), Božidar Borko u Le livre slovène, Tit Dobršek u
Delu (1969) i dr.; dobila je svoje mjesto u Enciklopediji Slovenije (2000), a prije toga i u
Primorski slovenski biografski leksikon (1982.), slično kao i njegov "francuski" sunarodnjak,
medijski poznatiji skladatelj i trombonist Vinko Globokar. Tek u posljednjem desetljeću
sve više "otkrivamo" slovenske intelektualce po svijetu, posebno one koji su više ili manje bili
"nezanimljiv" za slovensku (političku) javnost, ili su kontakti bili ograničeni na osobnu razinu. Nije
Uvijek je bila kriva ideološka nesnošljivost, ali često i neopreznost, nezainteresiranost,
samozadovoljstvo ili guranje do ruba našeg ponašanja u duhu jer se radi o ljudima koji žive u inozemstvu i
većina ne zna ni slovenski jezik. Mislim da se ovakav način gledanja, iako u maloj mjeri, raspada
premalo revnosti. Oprosti.
Uz izložbu Vladimira Kaučiča (Jean Vodain) objavljena je ilustrativno bogata publikacija -
osmislio ju je Ranko Novak - koji nam je uz svoja razmišljanja na francuskom i slovenskom dao opsežnu
predstavlja Vladimira (Frédérica) Kaučiča; s roditeljima se kao trogodišnje dijete preselio u Francusku, gdje
još i danas živ. Dočekao ga je Silvester Gaberšček (Dobro došli umjesto
uvoda/La bienvenue au lie de la préface), o njegovom slikarstvu i poeziji mag.
Petra Černe Owen (Pismo kao pjesnički alat/La typographie, instrument de poésie), fr.
prijateljstvo između Pilona i Vodaina dr. Irene Mislej (Pilon i Vodaine, kreativa
prijateljstvo/Pilon et Vodaine, une amitie créatrice) i o Vodaineovom povratku Joe Ryezko (Vodaine
ponovno kući/Vodaine est de retour), nakon čega govori sam Vodaine (Tu i tamo. Ulomci iz
Putnički solsticij/A batons rompus. Extraits des Passagers du Solstice). Na kraju, možete
prošetajmo kroz njegov dosadašnji život (Življenjepis/Biographie), te se upoznajmo s
pregled njegovih radova koji se nalaze u Sloveniji (Bibliografija radova u Sloveniji/Bibliographie des
œuvres en Slovénie), a čuvaju ih Pilonova galerija u Ajdovščini, Tolminski muzej u Tolminu i
Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Ljubljani. Riječ je o djelima koja je stvorio kao autor i
prevoditelj, izdavač, tiskar i ilustrator. Za kraj je dodan izbor bibliografije o Vodainu.
Vodainovo likovno i književno stvaralaštvo prepuštam stručnjacima, samo da spomenem
moto koji je Petra Černe Owen odabrala za uvod u svoj prilog, koji prikladno izražava njegov rad:
"Das Word und das Bild sind eins. Maler und Dichter gehören zusammen!” (Hugo Ball, Flucht
aus der Zeit, 13. lipnja 1916.). U nastavku bih nanizao samo nekoliko misli o njegovom životnom putu
ili sjećanja na očeve početke u Francuskoj. Prema njegovim riječima, roditelji su se iselili
tadašnjeg Julijskog Veneta (Tolmin) iz gospodarskih i političkih razloga, budući da su o
prisilio ga da se učlani u fašističku stranku kako bi mogao zadržati svoju radionicu. To je bilo 1924. Kao
mnogi drugi Slovenci, odlučio je otputovati u inozemstvo, došao je u departman Moselle, gdje je isprva radio
Algrange rudnike, nakon čega odlazi “na svoje” i radi kao postolar. Vodaine je također gotova
izučio za postolara u katoličkoj pučkoj školi. U Basse-Yutzu, gdje su iznajmili kuću, upoznali su ljude
komunicirao na njemačkom (ipak su roditelji išli u pučku školu u Austriji), majka je znala
također talijanski, ali su kod kuće govorili slovenski. No budući da su Poljaci vjerojatno bili većina
tamošnjih doseljenika, Kaučičevi su postali i "Poljaci", što je bila oznaka za sve strance koji
ubrzo dobio pejorativno značenje. Kao dijete jezično ga je oblikovalo dječje društvo u kojem se nalazi
ovladao znanjem "alzaškog", ili mješavine, kako se govorilo u Loreni, i to tek s ulaskom
pučkoj školi upoznao francuski, koji ga je, ako dobro razumijem njegova sjećanja, privukao ako
ne tada, nego kasnije. Uglavnom je učio sam. Poznavanje jezika sredine u kojoj živite je
važan za svakoga tko se u njemu želi kreativno baviti. Napisao je: “Nikad nisam bio u Francuskoj
osjećao kao stranac. I to s dobrim razlogom: ušao sam u svijet francuskog jezika” (str. 48).
Za mladog Kaučiča savladavanje francuskog bila je ulaznica za budući rad, koji je
mnogo puta susreo sa surovom stvarnošću. Tako je radio kao nekvalificirani radnik u tvornici željeza u
Thionville (1951-53), na željeznici (1956), ozlijeđen na radu (1960), kasnije predavao na
Škola likovnih i primijenjenih umjetnosti u Metzu (1972-75). Bilo je mnogo slovenskih umjetnika
u inozemstvu, koji su svoj rad kako bi preživjeli morali usklađivati sa svojim umjetničkim željama, često i na
oštećenje umjetničke izvedbe i planova. Istaknimo i prijateljstvo Pilona i Vodaina.
Povezivala ih je poezija i njezino oslikavanje, a nedvojbeno i blizina rodnih mjesta, gdje se osjeća
topli utjecaj mediteranskog svijeta, ali ponajviše, dakako, umjetnički interesi. A što znači "loš oglas" u
naslov publikacije? To na tolminskom znači "Budi netko!" Njegove su riječi
majke. To je prenio i na svoje francusko prezime Vodaine (promjenom slova "b" u "v").
Ukratko, nema sumnje da je Vladimir Kaučič uspio, unatoč brojnim problemima i nesporazumima
dokazuje to i predstavljena publikacija.
Marjan Drnovšek